Razgovor s profesoricom Marinom Zlatarić
505 s crtom
Svatko od nas ima neko područje u kojem
se izbrusi, ali se i dalje neprekidno brusi.
Marina Zlatarić, profesorica Hrvatskoga jezika u Osnovnoj školi Bartola Kašića, četvrti je put zaredom dobila nagradu 505 najboljih učitelja u Hrvatskoj. Osim što je profesorica Hrvatskoga jezika, u školi vodi radijsku i filmsku grupu. Dobitnica je brojnih nagrada za filmove na kojima radi sa svojim učenicima, ali i samostalno.
Vi ste jedna od prošlogodišnjih 505 najboljih učitelja. Što je sve potrebno za tu nagradu?
(šaljivo) Da, 505, 505 s crtom. Volim tako reći jer je naziv za te bombone dao bratić moje bake. Dakle, da, 505 s crtom četvrtu godinu zaredom. Ta se nagrada dobiva samo za rad, za puno rada. Osim izvođenja nastave morate zadovoljavati brojne kriterije i sve morate potkrijepiti dokazima koji se boduju. Cijela je lepeza onoga što sve nagrađeni učitelji rade. Svatko od nas ima neko područje u kojem se izbrusi, ali se i dalje neprekidno brusi.
Za što ste Vi prošle godine dobili bodove?
Ne mogu se više svega sjetiti, ali otprilike – filmovi naše filmske grupe prošli su na pet festivala od čega su četiri svjetska. Za europski projekt Back to the local cinema / Moje malo kino napisala sam 14 analiza filmova za uzrast od vrtića do 8. razreda, napisala sam metodički priručnik za prvi hrvatski dugometražni 3D animirani film Cvrčak i mravica, napisala sam nekoliko stručnih članaka vezanih za djecu i film, održala sam petnaestak predavanja i radionica za učitelje i učenike, bila sam članica radne skupine za izradu strateških dokumenata vezanih za film te sam sudjelovala u eTwinning projektima.
Znači li to da se sada odmarate?
(smijeh) Uh, ova je školska godina počela u sedmoj brzini. Izašla su tri priručnika koja sam radila poprilično dugo. Prvi je Filmski priručnik za vrtiće, osnovne i srednje škole, drugi Metodički priručnik za animirani film i treći, u kojem sam suautorica, Metodički priručnik za nastavu – filmovi s obradom. Svi to možete otvarati, čitati, učiti, ali i spremiti jer je dostupno online. Osim toga napisala sam desetak novih analiza filmova za učitelje i učenike osnovnih i srednjih škola, ali i vrtića, održala sam nekoliko predavanja za učitelje, napisala članke, dio sam ekspertne skupine koja priprema nešto uz filmsku pismenost i trenutačno sam u novom izazovu, ali o tome… kada za to dođe vrijeme. Naravno, s učenicima pripremam nove filmove, radijsku emisiju, pišemo…
Povratak u prošlost
Kako je odabir srednje škole utjecao na Vaš život?
Prve dvije godine išla sam u gimnaziju, a druge dvije godine u farmaceutsko-kozmetičku školu.
Htjela sam ići za novinskog izvjestitelja, ali se nisam uspjela upisati zato što nisam imala prosjek 5,0. Razočarana, pronašla sam najbližu školu i upisala je. U toj je školi najbolje bilo to što sam imala izvanrednog profesora iz Hrvatskoga jezika koji nam je zadavao neobične sastavke. Recimo, izlazi iz razreda i nekom učeniku kaže da otvori čitanku i pokaže neku riječ. To što je pokazao prstom, bio je naslov. Možete samo zamisliti na što su sličili ti naslovi. Meni je to bilo odlično. Iskreno rečeno, pola razreda imalo je moje sastavke. Recimo, najzanimljiviji mi je sastav bio Kihni. Pisala sam o kihanju i kako bi bilo da ljudi umjesto poljupcima svoje osjećaje izražavaju kihanjem. Jednom smo se dogovorili da nitko ništa ne kaže jer kada bi netko nešto rekao, to bi postao naslov. Profesor je izlazio iz razreda i svi smo šutjeli. Taman kada je skoro izašao, netko je rekao: „Pssst!“ On se okrenuo i rekao: „Naslov vam je: Pssst!“
Zbog tog sam profesora vjerojatno i ja postala profesorica Hrvatskoga jezika i književnosti. Možda je on radio u krivoj školi u kojoj nije naišao na plodno tlo, ali ja sam sretna da je radio baš u toj školi.
Jeste li u školi oduvijek vodili filmsku grupu?
Ne. Kada sam se zaposlila u školi, započela sam s radijskom grupom. Cijeli bismo tjedan pripremali emisiju i snimali kratke priloge. Voditelji, učenici koji su išli na radijsku grupu, ušli su u našu školsku radijsku stanicu i najavljivali te priloge. Ponedjeljkom je prvih pet minuta prvoga sata bilo rezervirano za našu radijsku emisiju jer su tada svi razredi imali zvučnike. Za vrijeme velikoga odmora puštali smo glazbu. Nakon radija pokrenula sam školski list Heba s kojim smo bili (šaljivo) barem tisuću puta na državnim natjecanjima. Imao je ozbiljne teme, ali je imao šaljiv i zabavan prizvuk. Kada bismo list u školi podijelili, nastao bi muk. Svi su čitali. Zatim sam otkrila virus zvan – film. Uz film se progurao i radio jer je on zapravo i bio moja prva ljubav.
Recite nam nešto više o svojem radijskom iskustvu.
Novinar sam u duši. Uz studij Hrvatskoga jezika i književnosti studirala sam i studij Novinarstva, a deset godina radila sam honorarno i na radiju. Snimala sam različite emisije, između ostalog i predizbornu kampanju te šaljivu emisiju za odrasle subotom navečer od 20 do ponoći koja se zvala Iz šupljeg u prazno. Radila sam i emisiju koja se zvala Radio Prištić. Teme su bile tinejdžerske, a gosti su bili učenici kojima sam predavala. Najveće je iznenađenje bilo kada je osmašica u eter, a išli smo uživo, rekla kako ona, kada je zaljubljena, samo bleji k’o krava. Ostali su se počeli toliko smijati da su u režiji nepredviđeno morali pustiti glazbu.
S radija sam se prebacila na zrakoplovstvo. Vodila sam press za svjetska prvenstva i konferencije. U to sam vrijeme u školu dovela osobu koja je s učenicima radila zrakoplovno modelarstvo. Na kraju godine su se svi učenici, koji su na to išli, vozili u helikopteru i prelijetali Zagreb.
Rad u školi
Imate li isti pristup prema djeci kao i prvoga dana?
Nikako. Za prvo radno mjesto zvali su me s burze i rekli su da je zamjena. Prve dvije sekunde bila sam presretna, treću sekundu više nisam, a sedmu sekundu bila sam očajna. Umrla sam od straha. Dobila sam peti razred i rekli su mi da su živahni. Međutim, mislila sam da ću se ja s njima sprijateljiti. Ne, ne, ne! Sada to znam. Učenici, kada mi dođemo u novi razred, testiraju granicu do koje smiju ići. Mislila sam da će prijateljstva biti odlična, no to se prijateljstvo svelo na to da su oni meni na glavi plesali kankan i ja tu više nisam mogla natrag. Najteže je s učenicima biti prijatelj, a da oni znaju gdje je granica. Ja sam to uspjela postići i jako sam ponosna na to. Meni je to odlično zato što ne volim doći na sat na kojem moram biti krajnje ozbiljna i dosadna. Najdosadniji sat mi je kada djeca pišu kontrolne.
Planovi za budućnost
Uza sva postignuća koje imate, što biste još htjeli napraviti?
Htjela bih još tisuću toga! Ono što bih svakako htjela jest napisati roman. Zapravo sam ga prošle godine i počela pisati. Nije autobiografija, ali ima autobiografskih elemenata jer sam neke karaktere preuzela od poznatih ljudi u svom životu, što s posla, što iz kruga prijatelja. Inače, rado bih napisala i dječju knjigu, a htjela bih napraviti i predstavu za učenike. (šaljivo) Naravno, i osvojiti Eurojackpot!
Comments